Četnici u Drugom svjetskom ratu
Nastanak ravnogorskog četničkog pokreta/Jugoslavenske vojske u otadžbini
Nakon kapitulacije Jugoslavije u travnju 1941. Četnička komanda i četnički bataljoni prestali su djelovati. Međutim, grupa oficira i vojnika Kraljevske jugoslavenske vojske koja se odbila predati i napustiti zemlju odlučila je nastaviti pružati otpor okupatoru. Vodeću ulogu u toj grupi igrat će pukovnik Dragoljub Draža Mihailović, uoči rata zamjenik načelnika štaba jugoslavenske Druge armije. Iz sjeverne Bosne u kojoj se zatekao u trenutku kapitulacije Mihailović sa skupinom od tridesetak boraca kreće prema Srbiji. Krajem travnja na Ravnoj Gori u zapadnoj Srbiji osniva štab za planiranje budućih aktivnosti protiv neprijatelja, a gerilske jedinice najprije naziva „Četnički odredi jugoslovenske vojske“, a zatim „Vojno – četnički odredi“. Od početka 1942. kada su kralj i vlada u Londonu Mihailovića imenovali ministrom vojske, četnički odredi dobivaju službeni naziv „Jugoslovenska vojska u otadžbini“. Zbog mjesta nastanka pokret koji je trebao postati jezgrom borbe protiv okupatora ostat će poznat i kao „Ravnogorski pokret“. Vojna strategija četničkog vodstva na samom početku rata bila je izbjegavati direktan oružani sukob s njemačkim i talijanski jedinicama, omasoviti pokret, a s borbenim aktivnostima započeti tek u trenutku kada se zapadni saveznici iskrcaju u Jugoslaviji.
Slika 1. – Draža Mihailović
Slika 2. – Četnici 01
Struktura četničkog pokreta
Unatoč centralnoj ličnosti Draže Mihailovića kao vrhovnog vojnog zapovjednika četnici od samog početka nisu predstavljali jedinstven pokret. Za razliku od Srbije i Crne Gore gdje je prvotna motivacija osnivanju četničkih jedinica bila borba protiv njemačkih i talijanskih okupatora, u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, tada dijelovima Nezavisne Države Hrvatske, povod je uglavnom bilo spašavanje života srpskog stanovništva, tj. pružanje otpora represivnoj politici ustaškog režima. Neke vojvode, odnosno zapovjednici četničkih jedinica, prihvatili su Mihailovićevu komandu, a neki su nastavili djelovati po vlastitom nahođenju. Iz prve skupine treba izdvojiti Iliju Trifunovića – Birčanina, Pavla Đurišića, Jezdimira Dangića, popa Momčila Đujića, Dobroslava Jevđevića, Nikolu Kalabića i dr. Najpoznatiji slučaj neprihvaćanja Mihailovićevog autoriteta predstavlja Kosta Milovanović – Pećanac, prijeratni predsjednik četničke organizacije. Na području Srbije on je sa svojim odredima već u ljeto 1941. stupio u otvorenu kolaboraciju s Nedićevom kvislinškom vladom i njemačkim okupacijskim vlastima.
Četničke jedinice uglavnom su se popunjavale na dobrovoljnoj bazi, ali kako je rat odmicao a suparnički partizanski pokret postajao sve masovniji, pristupalo se i mobilizaciji stanovništva na teritoriju koji je bio pod četničkom kontrolom. Četnička vojska djelovala je na teritorijalnom principu, poput svojevrsne lokalne milicije. Spremnost na borbu u krajevima koji su bili udaljeni od mjesta osnivanja bila je rijetkost. U jedinicama nije bilo čvrste discipline, a samovolja je bila najveći problem i unutar zapovjednog kadra. Točan broj četnika na području Jugoslavije teško je utvrditi. Draža Mihailović krajem 1941. spominje brojku od oko 200 tisuća, dok Nijemci u ljeto 1944. iznose procjenu o približno 50 tisuća četnika pod Mihailovićevom komandom.
Slika 3. – Četnici i Draža Mihailović
Politički ciljevi četničkog pokreta
Uz vojni štab Draža Mihailović u ljeto 1941. na Ravnoj Gori osniva i Centralni nacionalni komitet kao savjetodavno tijelo za unutrašnjopolitička i vanjskopolitička pitanja. Članovi komiteta bili su pojedinci iz prijeratnog srpskog političkog i intelektualnog života, a među njima se kao svojevrsni ideolog isticao dr. Stevan Moljević. On je bio autor memoranduma o „homogenoj Srbiji“ koja je po njegovom mišljenju trebala zauzimati 70% budućeg jugoslavenskog teritorija. Osim na Bosnu i Hercegovinu, Makedoniju, Crnu Goru i većinu Hrvatske, „Velika Srbija“ bi se proširila i na dijelove Albanije, Bugarske, Rumunjske i Mađarske. Etničku homogenost trebalo je provesti prisilnim iseljavanjem nesrpskog stanovništva iz Srbije, ponajprije Hrvata i Muslimana. Četničko rukovodstvo slagalo se s Moljevićevim idejama o „Velikoj Srbiji“ (u okviru Kraljevine Jugoslavije), i pogotovo s etničkim čišćenjem kao sredstvom nacionalne homogenizacije. Kao srpski nacionalisti četnici Crnogorce i Makedonce nisu smatrali zasebnim nacijama već dijelom srpskog naroda. Četnički pokret bio je monarhistički, pa su shodno tome komunizam i konkretno Komunistička partija Jugoslavije smatrani najvećim neprijateljima. Pokret je bio i izrazito patrijarhalan bez žena u političkom rukovodstvu ili u borbenim redovima.
Slika 4. – Četnici Zastava
Slika 5. – Moljevićeva mapa Velike Srbije
Odnos s vladom u egzilu i zapadnim saveznicima
Prvi kontakti između četnika i jugoslavenske izbjegličke vlade u Londonu uspostavljeni su u jesen 1941. godine. Predsjednik vlade Dušan Simović pozvao je sve ustanike u Jugoslaviji da se stave pod komandu Draže Mihailovića koji je krajem 1941. promoviran u čin generala, početkom 1942. imenovan ministrom vojske, mornarice i vazduhoplovstva, a sredinom iste godine i načelnikom Vrhovne komande. Jugoslavenska vlada i sam kralj Petar odigrat će na Zapadu važnu ulogu u promoviranju i pozicioniranju četničkog pokreta kao oslobodilačkog i antifašističkog. U nedostatku konkretnih informacija s terena britanska vlada na čelu s premijerom Winstonom Churchillom odlučila je udovoljiti jugoslavenskim zahtjevima i podržati četnike koji su u javnosti prikazivani kao gerilski pokret opredijeljen na borbu protiv snaga sile Osovine. Međutim, čim su počeli pristizati prvi izvještaji iz Jugoslavije Britanci su shvatili da postoji veliki problem. Oružje koje bi poslali četnicima po njihovom bi mišljenju prvenstveno bilo iskorišteno za borbu protiv jugoslavenskih komunista (partizana), a ne za borbu protiv Nijemaca i Talijana. Ne vjerujući u potpunosti informacijama koje su dobivali od jugoslavenske vlade Britanci već od jeseni 1941. počinju u Jugoslaviju slati svoje vojno – političke misije s ciljem utvrđivanja stvarnog činjeničnog stanja. Zadatak britanskih obavještajaca bio je utvrditi pružaju li četnici doista oružani otpor Nijemcima, Talijanima i njihovim saveznicima, ali i potaknuti ih na aktivniji i konkretniji otpor. Tijekom 1943. izvještaji koji su u London dolazili s terena, kao i dešifrirana korespondencija između njemačkih vojnih štabova, sve su jasnije ukazivali da četnici ne sudjeluju u borbama protiv Nijemaca, Talijana i ustaša, nego zajedno s njima, a protiv partizana. Sve će to utjecati na britansku odluku da tijekom 1943. i 1944. počnu kao saveznike odbacivati Mihailovićeve četnike a pomagati isključivo Titove partizane. Pod britanskim pritiskom stav o pokretu otpora promijenit će i jugoslavenski kralj i vlada. U ljeto 1944. Mihailoviću je najprije oduzeta funkcija ministra vojske, a zatim je kraljevskim dekretom ukinuta i Vrhovna komanda u Jugoslaviji. 12. rujna 1944. u svom radio govoru kralj Petar pozvao je sve Srbe, Hrvate i Slovence da pristupe Narodnooslobodilačkoj vojsci pod vodstvom maršala Titom. Svoju poruku kralj je završio riječima: „Svi oni koji se oslanjaju na neprijatelja protiv interesa svog vlastitog naroda i njegove budućnosti, i koji se ne bi odazvali ovom pozivu, neće uspeti da se oslobode izdajničkog žiga, ni pred narodom, ni pred istorijom.”
Slika 6. – Slika Dušana Simovića
Slika 7. – Kralj Petra Karađorđević II
Odnos prema partizanima
Nakon vijesti da je skupina vojnika i oficira kraljevske vojske odbila predaju, Josip Broz Tito i rukovodstvo novoosnovanog Glavnog štaba partizanskih odreda donose odluku da se stupi u kontakt s Dražom Mihailovićem i njegovim štabom na Ravnoj Gori. Iako je tijekom prvih razgovora u ljeto 1941. dogovoreno nenapadanje i suradnja, od samog je početka objema stranama bilo jasno da postoje prevelike razlike u pogledu ciljeva i taktike otpora neprijatelju. Zapovjednici partizanskog i četničkog pokreta, Tito i Draža Mihailović, osobno će se susresti u dva navrata, 19. rujna 1941. u selu Struganik u zapadnoj Srbiji i 27. listopada 1941. u selu Brajići blizu Ravne Gore, ali se niti oni nisu uspjeli dogovoriti o budućem zajedničkom nastupanju protiv okupatora. Jedan od problema odnosio se na pitanje zapovjedništva nad zajedničkom vojskom, ali puno važniji problem bilo je pitanje nastavka borbenog djelovanja protiv Nijemaca. Četnički stav bio je da ne treba ulaziti u otvorene oružane sukobe već čekati dolazak zapadnih saveznika u Jugoslaviju. Ovaj stav bio je dodatno motiviran surovim njemačkim represalijama nad civilnim srpskim stanovništvom u slučaju ranjavanja ili pogibije bilo kojeg njemačkog vojnika. Partizani s druge strane nisu imali dilema da oružani otpor okupatoru treba nastaviti, unatoč žrtvama koje će u tu svrhu morati biti podnesene. Na nevoljkost četnika da surađuju s partizanima utjecale su od početka i nepremostive ideološke razlike. Draža Mihailović bio je srpski nacionalist i vjernik koji se borio za monarhiju i kralja pa je komunizam, isticanje ravnopravnosti svih jugoslavenskih naroda, republikanstvo i ateizam smatrao najvećim prijetnjama po vrijednosti za koje se zalagao. Zbog svega navedenog četnički je vođa u sve jačem i masovnijem partizanskom pokretu predvođenom Komunističkom partijom Jugoslavije vidio konkurenciju koju je trebalo uništiti kako nakon rata ne bi mogla utjecati na prilike u zemlji. Od povremene suradnje i međusobnog toleriranja do otvorenog sukoba između četnika i partizana nije trebalo proći puno vremena. Upoznavši prethodno njemačku vojnu komandu sa svojim planom, i zatraživši od Nijemaca vojnu pomoć, četnici Draže Mihailovića početkom studenog 1941. kreću u napad na partizane na teritoriju tzv. Užičke republike u zapadnoj Srbiji. Uz partizanske gubitke u samim borbama uslijedila su masovna strijeljanja zarobljenih partizana od strane četnika, a zatim i od strane Nijemaca kojima su četnici predali blizu 400 zarobljenih partizana. Kratkotrajna suradnja između četnika i partizana time je definitivno okončana, a sve do kraja rata nastavit će se žestoki međusobni sukobi. U većini slučajeva četnici će protiv partizana ratovati u savezništvu s talijanskim i njemačkim jedinicama, što će posebno doći do izražaja u velikim vojnim operacijama u istočnoj Bosni krajem 1942. i početkom 1943. godine. U kontekstu pregovora predstavnika Narodnooslobodilačkog pokreta i izbjegličke vlade o formiranju vlasti nakon rata, maršal Tito krajem kolovoza 1944. donosi odluku o amnestiji četnika, ukoliko se predaju i pridruže partizanskoj vojsci. Poziv na predaju uz mogućnost amnestije ponavljan je u još nekoliko navrata do kraja rata. Velik broj četnika, na području Srbije gotovo polovina od ukupnog broja, prihvatio je ovu ponudu, te krajem 1944. i početkom 1945. prešao u partizanske redove.
Slika 8. – Tito i Draža Mihailović
Kolaboracija s Nijemcima
Suradnja između Nijemaca i četnika na tlu Jugoslavije odvijala se na različite načine od početka do kraja rata. Nekad je ta suradnja bila neformalnog tipa, i svodila se na njemačko toleriranje i nenapadanje četničkih odreda, ali postoje i brojni dokumenti kao svjedočanstvo formalno postignutih sporazuma o suradnji i zajedničkim vojnim aktivnostima njemačke i četničke vojske. Pod neformalni oblik suradnje mogli bi se svesti i različiti dogovori o suradnji između četnika i srpske kvislinške vlade na čelu s Milanom Nedićem, koja je bila u savezničkom odnosu i pod kontrolom Nijemaca. Dva su razloga zbog kojih su četnici već od jeseni 1941. odustali od masovnog ustanka protiv njemačkog okupatora i oružanog otpora njemačkoj vojsci. Kao prvi se navodilo spašavanje srpskih civila koje su Nijemci kao taoce ubijali iz osvete za ranjavanje ili pogibiju njemačkih vojnika. Drugi razlog, koji će ostati ključan tijekom cijelog rata, bila je pomoć koju su četnici od Nijemaca dobivali za borbu protiv jugoslavenskih partizana, jer će upravo obračun s partizanskim pokretom, a ne borba za oslobođenje zemlje i borba protiv nacista i fašista, postati glavni cilj četničkog pokreta. Već u ljeto 1941. četnički odredi pod komandom Koste Milovanovića – Pećanca stupit će u otvorenu kolaboraciju sa srpskom kvislinškom vladom i njemačkim okupacijskim vlastima, koji će Pećanćeve četnike pomagati oružjem, odjećom, hranom i novcem. S jačanjem partizanskog pokreta na području Srbije Draža Mihailović od jeseni 1941. također počinje slati signale Milanu Nediću, a preko njega njemačkoj vojnoj komandi, da je spreman surađivati. Tako dolazi i do susreta Mihailovića s Rudolfom Kogardom, obavještanim oficirom i predstavnikom njemačkog komandanta za Srbiju, 11. studenog 1941. u selu Divci. Četničku ponudu da zajedno ratuju protiv partizana Nijemci su tada odbili, zatraživši od Mihailovića kao predvodnika nelegalne vojne formacije, bezuvjetnu predaju. Iako je taj zahtjev odbio Draža Mihailović je pristao da dio četničkih odreda bude legaliziran na način da postanu dio Nedićevih kvislinških oružanih snaga, čime su došli i pod direktnu njemačku vojnu komandu. Osim na području Srbije četnici će s Nijemcima surađivati i na području Bosne i Crne Gore. To će posebno doći do izražaja tijekom njemačke vojne operacije Weiss, poznate i kao bitka na Neretvi. Vrhunac otvorene suradnje odvija se tijekom 1944. i 1945., kada četnici pod komandom Draže Mihailovića pomažu Nijemcima u sprječavanju prodora partizana u Srbiju, a zatim i pomažu njemačkim jedinicama pri povlačenju iz Jugoslavije. U tom periodu intenzivirana je i pomoć u oružju koju Nijemci daju četnicima.
Nijemci tijekom cijelog rata, sve do ljeta 1944., nisu u potpunosti vjerovali četnicima. Znali su da se njihovo savezništvo isključivo temelji na zajedničkoj želji da se poraze partizanski pokret i jugoslavenski komunisti, kao i da bi u slučaju savezničkog iskrcavanja u Jugoslaviji to savezništvo bilo raskinuto. Nakon što je postalo jasno da iskrcavanja neće biti, te da su izbjeglička vlada u Londonu i zapadni saveznici odustali od podrške četnicima, njemačko – četnička vojna suradnja postaje jednima i drugima važan faktor opstanka. To ne znači da tijekom rata, posebno prvih nekoliko mjeseci, nije bilo i slučajeva njemačko – četničkih oružanih sukoba, ali su oni uglavnom bili inicirani od strane Nijemaca. Do povremenih sukoba četnika i Nijemaca doći će i nakon kapitulacije Italije u rujnu 1943., ali uglavnom zbog podjele ratnog plijena. Nikada za vrijeme Drugog svjetskog rata na tlu Jugoslavije Draža Mihailović nije izdao izričitu zapovijed da četnički odredi, odnosno Jugoslavenska vojska u otadžbini, krenu u oslobodilački rat protiv njemačkog okupatora.
Slika 9. – Četnici i Nemci u okupiranoj Jugoslaviji 1943.
Slika 10. – Četnici i Nemci u okupiranoj Jugoslaviji
Slika 11. – Četnici i Nemci u Srbiji 1944.
Kolaboracija s Talijanima
Četnički odredi na području Jugoslavije koje se nakon travnja 1941. našlo pod talijanskom upravom ili u talijanskoj zoni utjecaja vrlo brzo, a najkasnije od kraja 1941., započinju aktivnu suradnju s talijanskim političkim i vojnim vlastima. Motivacija za savezništvo s Talijanima razlikovala se od regije do regije. Dok su na području NDH četnici u Talijanima vidjeli moćnog saveznika u spašavanju srpskog stanovništva od represivne politike ustaškog režima, na području Crne Gore i Sandžaka četnicima je talijanska vojska bila saveznik u borbi protiv sve jačeg i masovnijeg partizanskog (komunističkog) pokreta. Talijanima je suradnja s četnicima odgovarala iz dva ključna razloga. Prvo, kako bi se uz njihovu pomoć uspješnije obračunali s partizanskim antifašističkim pokretom otpora, i drugo, kako bi pacificirali nezanemarivu četničku vojnu silu i time izbjegli ratovanje protiv dvije gerilske vojske. Poput Nijemaca ni Talijani nisu u potpunosti vjerovali četnicima. Znajući za njihove planove da se priključe zapadnim saveznicima u slučaju iskrcavanja na jadransku obalu dugoročan talijanski plan bio je nakon poraza partizana obračunati se i s četnicima. Na području Crne Gore i Sandžaka četnici i partizani u srpnju 1941. zajedno sudjeluju u ustanku protiv talijanske okupacije. Nakon sloma ustanka i talijanske odmazde prema zarobljenim ustanicima i civilnom stanovništvu partizani ipak odlučuju nastaviti s borbom, dok se četnici nakratko odlučuju pasivizirati, a zatim pridružiti Talijanima u obračunu s partizanima. Već od 1942. većina četničkih vojnih formacija koje djeluju na prostoru NDH dobivaju status pomoćnih talijanskih trupa, a organizirane su kao dobrovoljačke antikomunističke milicije – MVAC (Milizia volontaria anti comunista). Na čelu tih jedinica bili su ljudi odani Draži Mihailoviću, poput Ilije Trifunovića – Birčanina, popa Momčila Đujića, Dobroslava Jevđevića, Petra Bačovića, Blaže Đukanovića i dr. Spomenuti četnički zapovjednici sklapaju brojne sporazume sa zapovjednicima talijanskih divizija na području Crne Gore i Sandžaka. Krajem srpnja 1942. Blažo Đukanović, koji je u međuvremenu izabran za zapovjednika svih četničkih odreda u Crnoj Gori, sklapa sporazum s generalom Pirziom Biroliem, zapovjednikom talijanskih trupa u Crnoj Gori. Prema sporazumu Biroli – Đukanović četnici su se obvezali na suradnju s Talijanima u borbi protiv komunista, te na pomoć u održavanju reda i suzbijanju antitalijanskih aktivnosti u zemlji. Zauzvrat, Talijani su obećali četnike pomagati oružjem, hranom i drugim potrepštinama, a njihove obitelji financijski. Od lipnja 1942. do travnja 1943. sam Draža Mihailović boravio je u Crnoj Gori, uz znanje talijanskih vlasti, u neposrednoj blizini garnizona talijanske vojske u Kolašinu. Jedan od najboljih primjera talijansko – četničke vojne suradnje bila je operacija Weiss, tj. Bitka na Neretvi, u kojoj oko 15 tisuća četnika sudjeluje u borbama protiv partizana, kao pripadnici talijanskih pomoćnih jedinica.
U jednom izvještaju iz 1943. njemački vojni izaslanik u NDH Edmund Glaise von Horstenau navodi da general Roatta, zapovjednik talijanske Druge armije, pod svojom komandom ima ukupno 19 tisuća četnika, ali i ističe da „ti četnici ne čine ni koraka bez istovremenih naređenja Draže Mihailovića“.
Slika 12. – Četnici i Talijani 1942.
Slika 13. – Četnici i Talijani u CG
Kolaboracija s ustašama
Ustaše i četnici, dva nacionalistička pokreta odgovorna za masovne zločine nad pripadnicima srpskog odnosno hrvatskog naroda, tijekom Drugog svjetskog rata su puno češće vojno surađivali nego bili na suprotstavljenim stranama. Ponekad je ta suradnja bila nametnuta od strane njemačke ili talijanske vojne komande, ponekad je bila neslužbena i svodila se na prešutno međusobno toleriranje na određenom teritoriju, ali postoje i brojni primjeri službenih ugovora o suradnji. Glavni razlog suradnje bila je borba protiv zajedničkog neprijatelja – partizana. Osim toga, vlasti NDH stupaju u pregovore s četničkim odredima nastojeći na taj način smiriti pokret otpora ugroženog srpskog stanovništva, točnije onog njegovog dijela koji je surađivao s četnicima, a ne s partizanima. Prvi pregovori između predstavnika NDH i četnika kreću u ožujku 1942. u istočnoj Hercegovini, a prvi konkretan sporazum potpisan je 27. travnja 1942. na području Mrkonjić Grada. Tamošnji četnički vođa Uroš Drenović obvezao se na suradnju u obračunu s „komunističkim bandama“, a zauzvrat je ustaški bojnik Emil Rataj obećao da će ustaške vlasti štititi srpska sela „od napada komunista, takozvanih partizana“, te davati potporu u novcu obiteljima zarobljenih četnika i novčanu potporu udovicama čiji su muževi stradali u borbama s partizanima. U posebnom pisanom dokumentu Drenović je izjavio da je „uvijek priznavao Nezavisnu Državu Hrvatsku“. Sredinom svibnja 1942. četnički vođe čiji su odredi djelovali između rijeka Sane i Vrbasa potpisali su u Banja Luci sporazum o prekidu neprijateljstva s ustaškim i domobranskim jedinicama. Tijekom svibnja i lipnja 1942. potpisano je na području Bosne, Dalmacije i Like još nekoliko sporazuma o prekidu neprijateljstava i zajedničkoj borbi protiv partizana, pa čak i o prepuštanju upravne vlasti na određenom teritoriju četničkim vođama koji su priznali suverenitet NDH i izrazili lojalnost državi i poglavniku Anti Paveliću. Ustaške vlasti nastavile su pomagati četnike i njihove obitelji oružjem, hranom i lijekovima, a omogućeno je i liječenje ranjenih četnika u zdravstvenim ustanovama NDH. Krajem 1942. Ministarstvo unutrašnjih poslova NDH donijelo je direktivu da se s sporazumi mogu sklapati samo s onim četničkim vođama koji su rođeni na teritoriju NDH i koji priznaju vojne i civilne vlasti NDH. To ipak ne znači da različitih oblika suradnje nije bilo i s onim četničkim vođama i odredima koji su tijekom rata djelovali van prostora NDH. Možda najbolji primjer su pregovori Draže Mihailovića s vlastima NDH pred sam kraj rata. Sredinom travnja 1945. Mihailović šalje svog izaslanika Ranka Brašića u Zagreb da se sastane s Antom Pavelićem, Vladkom Mačekom i nadbiskupom Alojzijem Stepincem. Brašićev zadatak bio je ispitati mogućnost daljnje suradnje u borbama protiv partizana. U drugoj polovici travnja u Zagreb stiže nova Mihailovićeva delegacija u kojoj su bili general Svetomir Đukić, poručnik Neško Nedić i major Žika Andrić. NDH su u razgovorima uz poglavnika Antu Pavelića predstavljali visoki ustaški vojni i politički dužnosnici Andrija Artuković, Maks Luburić, Ante Moškov i Juco Rukavina. Rezultati razgovora bili su Pavelićeva odluka da četnicima pošalje pomoć u oružju, hrani i lijekovima, te da im se dopusti slobodan prelazak hrvatskog teritorija prilikom povlačenja s jedinicama njemačke vojske na zapad. Prijedlog Draže Mihailovića o zajedničkoj ustaško – četničkoj akciji protiv partizana Pavelić je odbio.
Slika 14. – Četnici, Uroš Drenović…Ustaše
Slika 15. – Četnici i Ustaše
Pratite nas
Povežite se s nama na društvenim mrežama