ZAŠTO JE NASTAO LOGOR NA GOLOM OTOKU?

jugoslavija

Jugoslavija – „sovjetski satelit broj 1“

Predvodeći pobjedničku vojsku u Drugom svjetskom ratu komunisti nakon završetka rata osvajaju i vlast u novostvorenoj jugoslavenskoj socijalističkoj federaciji. Oni će u sljedećih nekoliko godina glavni uzor u organizaciji političkog, ekonomskog i društvenog života tražiti u Sovjetskom Savezu. Iako će komunisti doći na vlast i u ostalim istočnoeuropskim zemljama upravo će se Jugoslaviju zbog rigidnosti u kopiranju sovjetskog modela početi nazivati „sovjetskim satelitom br. 1“.

Slike Staljina i Tita na jugoslavenskim ulicama prije Rezolucije IB-a

Takva situacija nije dugo potrajala. Već tijekom rata bilo je jasno da će antifašistički pokret otpora, najmasovniji i najbolje organiziran u Europi, jugoslavenskim komunistima osigurati drugačiju poziciju u društvu od one koju će imati komunisti u zemljama oslobođenima jedinicama Crvene armije. Posebnu poziciju dobit će i Josip Broz Tito, vođa Komunističke partije Jugoslavije i vođa pobjedničkog partizanskog pokreta, oko kojega se tijekom rata počinje, a nakon rata nastavlja graditi jak kult ličnosti.

rezolucija

Rezolucija Informbiroa

Neslaganje službene Moskve s vanjskopolitičkim apetitima Beograda, posebno po pitanju potrebe stvaranja tzv. balkanske federacije, kao i Staljinov sve izraženiji animozitet prema Titu, rezultirat će čestim kritikama na račun jugoslavenskog komunističkog i državnog rukovodstva. Presudni trenutak koji će odrediti buduće jugoslavensko – sovjetske odnose bila je Rezolucija Informbiroa, tijela kojim je Komunistička partija SSSR-a kontrolirala rad svih ostalih europskih komunističkih partija, objavljena u lipnju 1948. godine.

Sukob Staljina i Tita u očima medija na Zapadu

Rezolucijom je Jugoslavija optužena za izdaju osnovnih komunističkih načela te za brojne pogreške u vođenju unutrašnje i vanjske politike. Na sveopće iznenađenje Tito i Jugoslavija nisu prihvatili kritiku nego su napad članica Informbiroa proglasili netočnim i nepravednim. Unatoč činjenici da je jugoslavenska ekonomija u to vrijeme najvećim dijelom ovisila upravo o suradnji i razmjeni sa SSSR-om i ostalim komunističkim državama, a da su odnosi sa Zapadom u svakom pogledu bili vrlo loši, jugoslavensko rukovodstvo predvođeno Titom odlučilo se za otpor.

ibeovci

„Ibeovci“

Uz posljedice do kojih je došlo prekidom diplomatskih, ekonomskih, kulturnih, sportskih i ostalih međudržavnih odnosa novonastala situacija predstavljala je i prijetnju po suverenitet i integritet Jugoslavije. Gomilanje oružanih snaga i česte incidente na granicama s Jugoslavijom mnogi su vidjeli kao korak prema vojnoj agresiji na tu zemlju. U tom slučaju važnim faktorom nestabilnosti smatralo se one jugoslavenske komuniste koji su nastavili vjerovati u nepogrešivost Sovjetskog Saveza i Staljina. Takvih pojedinaca bilo je na svim političkim i upravljačkim razinama, od najnižih lokalnih do rukovodećih republičkih i saveznih. Poseban problem predstavljali su komunisti u redovima Jugoslavenske armije (JA), naročito oni koji su obnašali visoke zapovjedne funkcije. Da strah nije bio u potpunosti neopravdan odnosno da se nije radilo o iracionalnoj paranoji i različitim tendencioznim teorijama zavjere govori i činjenica da je nekoliko visokih vojnih časnika u ljeto 1948. pripremalo urotu s ciljem provođenja državnog udara. U tzv. generalskoj zavjeri sudjelovali su načelnik Generalštaba JA general Arso Jovanović, pomoćnik načelnika Glavne političke uprave JA general Branko Petričević i načelnik Uprave JA za agitaciju i propagandu pukovnik Vlado Dapčević. Nakon što su njihove protudržavne aktivnosti osujećene trojica oficira pokušat će pobjeći u Rumunjsku. Tom prilikom Jovanović je na granici ubijen, a Dapčević i Petričević će biti uhapšeni i osuđeni na dugotrajne zatvorske kazne.

Vlado Dapčević, partizanski zapovjednik i oficir Jugoslavenske

Kako stoji u jednom kasnijem policijskom izvještaju: „Za Rezoluciju Informbiroa izjasnilo se 9 sudionika Oktobarske revolucije, 25 boraca Španjolskog građanskog rata, 233 predratna člana KPJ, 8 članova Centralnog Komiteta KPJ, 16 članova republičkih Centralnih komiteta, 6 saveznih ministara, 23 poslanika Skupštine Jugoslavije, 25 republičkih poslanika, 6 generala, 170 viših oficira Jugoslavenske armije, 266 oficira UDBe, 170 sudaca, 1307 nosilaca ‘Spomenice 1941.’, 587 ratnih vojnih invalida, itd.“

Razvoj događaja u zemlji, odnosno konfuziju koju je među komunistima izazvala Rezolucija IB-a, kao i sve otvorenije neprijateljstvo od strane istočnoeuropskih komunističkih država, jugoslavenske su vlasti shvatile kao upozorenje i poticaj na reakciju. Kako bi uklonilo potencijalnu prijetnju od „unutrašnjeg neprijatelja“ državno rukovodstvo donosi odluku o zatvaranju „staljinista“, „informbiroovaca“ ili „ibeovaca“, najprije u postojeće zatvorske institucije a zatim i u posebnu, za tu priliku osnovanu, kaznionicu odnosno logor na Golom otoku.

Pratite nas

Povežite se s nama na društvenim mrežama