6. KONTROVERZE

KONTROVERZE

Događaji vezani uz predaju vojnika i civila, te njihov tretman nakon predaje izazivaju i danas niz nepoznanica, različitih interpretacija i kontroverznih tumačenja. U tom smislu moglo bi se govoriti o nekoliko tematskih cjelina oko kojih postoje neslaganja i podijeljena mišljenja.

Pripadnici britanske vojske u Austriji, 1945.

Prva tema odnosi se na postupanje britanske vojske prema vojnicima i civilima koji su im se predali na području Austrije. Često se u javnosti, pa i historiografiji, može čuti teza kako su Britanci odlučili izručiti zarobljenike Jugoslavenskoj armiji zbog odluka na konferenciji u Jalti (veljača 1945.). Na toj konferenciji dogovorena je tzv. repatrijacija sovjetskih građana koji su se borili na neprijateljskoj strani sovjetskim vlastima, ali se nigdje ne spominje bilo kakav sporazum ili odluka o repatrijaciji jugoslavenskih građana novim jugoslavenskim vlastima. Dostupni izvori i kasnija svjedočanstva sudionika događaja iz svibnja 1945. govore da je britanska odluka bila uvjetovana prije svega dugoročnim političkim ciljevima i trenutnom vojnom situacijom na terenu. Zabrinuti zbog napredovanja Jugoslavenske armije u Korušku (i Julijsku krajinu) i mogućeg zauzimanja tog dijela Austrije (i Italije), Britanci su procijenili da bi im prihvatom velikog broja izbjeglica iz Jugoslavije bilo znatno otežano ostvarivanje zadatih ciljeva. Na njihovu odluku nije utjecala ni opravdana sumnja u način postupanja jugoslavenske vojske prema zarobljenicima. Uzevši sve navedeno u obzir, postaje jasno zašto se već desetljećima vode rasprave o odgovornosti britanskih političara i vojnih zapovjednika za tragičan ishod koji je uslijedio nakon odluke da zarobljenike koji su se predali njima izruče Jugoslavenima.

Druga tema odnosi se na razloge brutalnog obračuna jugoslavenske vojske sa zarobljenicima, kako vojnicima tako i civilima. Odmazda prema pripadnicima poraženih snaga i kolaboracionistima odvijala se po cijeloj Europi, ali je po broju stradalih i načinu usmrćivanja jugoslavenski slučaj neusporediv s bilo kojim drugim.

Zarobljenici pod nadzorom vojnika Jugoslavenske armije

Po jednom tumačenju, brutalnost je bila odgovor na masovne zločine za koje su tijekom rata bili odgovorni pripadnici poraženih vojski, ponajprije ustaše i četnici. Međutim, iako su navodi o ustaškim i četničkim zločinima bili točni, postupanje jugoslavenske vojske bilo je u potpunoj suprotnosti s odredbama Haške konvencije o ratnim zarobljenicima (1907.) i Ženevske konvencije o pravima ratnih zarobljenika, ranjenika i bolesnika (1929.), a koje je potpisala i Demokratska Federativna Jugoslavija.

Drugo tumačenje uzima u obzir činjenicu da su pripadnici poraženih snaga nakon završetka rata bili spremni staviti se na raspolaganje zapadnim saveznicima u novom ratu protiv komunista. Osim toga, čak i bez novog rata, nove su se vlasti pribojavale situacije u kojoj bi toliki broj neistomišljenika i protivnika režima nastavio živjeti u Jugoslaviji.

U hrvatskim emigrantskim krugovima mogla su se čuti i tumačenja kako je nakon predaje kod Bleiburga počinjen genocid nad Hrvatima. Međutim, unatoč velikim brojkama stradalih, teza o genocidu je neodrživa. Zarobljenici nisu ubijani zato što su bili Hrvati, već zato što ih se doživljavalo neprijateljima i zločincima. Uostalom, u jedinicama JA, među zapovjednicima i običnim vojnicima, pa i među onima koji su sudjelovali u egzekucijama bio je i velik broj Hrvata. Činjenica što je najveći broj ubijenih bio hrvatske nacionalnost proizlazi prije svega iz brojnosti hrvatskih zarobljenika.

Treća tema, odnosno najviše nepoznanica i kontroverzi, odnosi se na broj stradalih nakon predaje kod Bleiburga. Od svibnja 1945., prisutne su različite kalkulacije o broju ljudi u izbjegličkim kolonama, a onda i broju usmrćenih. Ovisno o podrijetlu izvora variraju i brojke, pa su one najveće kada ih navode Hrvati koji su izbjegli ili preživjeli izručenje jugoslavenskoj vojsci i nastavili život u emigraciji, a najmanje kada ih navode bivši zapovjednici JA. Treba naglasiti da se o cijeloj ovoj temi u socijalističkoj Jugoslaviji nije govorilo u javnosti, nisu provođena istraživanja grobišta, niti historiografska ili demografska istraživanja na temelju postojećih arhivskih dokumenata, statistika, popisa stanovništva i sl.

Vojnici i civili na Blajburškom polju

Prvi znanstveni radovi na ovu temu objavljeni su sredinom 1980-ih, a najpoznatiji autori su Bogoljub Kočović i Vladimir Žerjavić. Interes za ovom temom raste nakon demokratskih promjena i raspada Jugoslavije, kada se pokreću i brojni istraživački projekti s ciljem utvrđivanja činjenica vezanih uz Bleiburg i križne puteve, pa samim time i brojke usmrćenih. Do sada najobimniji i najkompletniji rad na ovu temu odradila je povjesničarka Martina Grahek Ravančić. Točan broj izbjeglih i ubijenih zbog nedostatka povijesnih izvora i protoka vremena nikada neće biti precizno utvrđen. Jedna od kontroverzi koju se može čuti u javnosti odnosi se na broj ubijenih na Blajburškom polju. Istina je da na samom polju nije bilo masovnih egzekucija, ali je u konfuziji koja je nastala oko predaje ipak došlo do oružanog sukoba prilikom kojeg su pripadnici JA usmrtili nekoliko desetaka ljudi.

Kada je riječ o masovnim egzekucijama koje su uslijedile nakon prelaska iz Austrije u Jugoslaviju, u hrvatskim emigrantskim krugovima se spominju brojke od oko pola milijuna (uglavnom Hrvata), što je po svim raspoloživim podacima daleko preuveličan broj. S druge strane, bivši zapovjednici jugoslavenske vojske i sudionici konkretnih događaja u svojim sjećanjima ili ignoriraju temu masovnih egzekucija ili brojke svode na nekoliko desetaka tisuća ubijenih i poginulih u posljednjim vojnim operacijama u svibnju 1945. godine.

Dosad najpreciznijom procjenom smatra se ona Vladimira Žerjavića, prema kojoj se na Blajburškom polju u svibnju 1945. našlo oko 80 tisuća vojnika i oko 45 tisuća civila. Toj brojci treba pridodati i oko 30 tisuća Hrvata, Slovenaca i Srba smještenih u britanskom zarobljeničkom logoru u Viktringu pokraj Klagenfurta. Prema toj procjeni u egzekucijama koje su uslijedile nakon 15. svibnja ubijeno je ukupno oko 70 tisuća ljudi, od čega 60 tisuća Hrvata (oko 50 tisuća vojnika i nešto manje od 10 tisuća civila), oko 10 tisuća Slovenaca i oko 2 tisuće Crnogoraca i Srba. Martina Grahek Ravančić polazi od Žerjavićeve procjene, ali ju upotpunjuje rezultatima najnovijih istraživanja na terenu pa smatra da bi ukupna brojka stradalih mogla biti oko 80 – 90 tisuća.

Pratite nas

Povežite se s nama na društvenim mrežama