KONCENTRACIJSKI LOGOR JASENOVAC

osnivanjeistrukturalogora

OSNIVANJE I STRUKTURA LOGORA

Nakon što su Lika i Hrvatsko primorje u ljeto 1941. službeno postali dio talijanske okupacijske zone, ustaške vlasti bile su primorane zatvoriti gospićki logorski sustav. Jedan od glavnih razloga talijanske odluke o zatvaranju logora bila je sve masovnija pobuna lokalnog srpskog stanovništva i jačanje organiziranog partizanskog pokreta otpora predvođenog komunistima. Za novu lokaciju logorskog sustava izabrana je okolica mjesta Jasenovac nedaleko od ušća rijeke Une u Savu gdje prvi logoraši počinju pristizati krajem kolovoza 1941. godine. Službeni naziv logora bio je „Ustaška obrana – Zapovjedničtvo sabirnih logora Jasenovac“, ali će se u dokumentima spominjati i kao „Koncentracioni logor Jasenovac“, „Sabirni logor Jasenovac“, te „Sabirni i radni logor Jasenovac“. Od nekoliko baraka ograđenih bodljikavom žicom logor će u sljedeće četiri godine prerasti u kompleks koji se sastojao od pet cjelina: Logor Krapje, Logor Bročice, Logor III Ciglana, Radna grupa Kožara i Logor Stara Gradiška. Jasenovački logorski sustav prostirao se na ukupnoj površini od preko 200 km².

Prinudni rad na nasipu

Logorski sustav u Jasenovcu bio je organiziran po uzoru na nacistički koncentracijski logor Sachenhausen – Oranienburg što znači da je bio višenamjenski. U ovaj logor nedaleko od Berlina dovođeni su politički i ratni zarobljenici, kriminalci, kao i oni koji su proglašeni rasno i biološki inferiornima. Svi su oni proživljavali svakodnevnu torturu koja je uključivala  izgladnjivanja, mukotrpni rad i medicinske eksperimente, ali se kažnjavanje provodilo i masovnim ubojstvima zatočenika. U jesen 1941. na obuku u Sachenhausen dolazi i Vjekoslav Maks Luburić da bi po povratku u NDH naučeno primijenio kao zapovjednik jasenovačkog, ali i svih ostalih ustaških logora. Jasenovački logoraši bili su zaposleni na građevinskim i poljoprivrednim radovima, u različitim metaloprerađivačkim radionicama, ciglani, pilani, pekari, itd. Uvjeti rada bili su izrazito teški, a postupci ustaških čuvara izrazito brutalni što je uključivalo fizička iživljavanja nad logorašima i egzekucije na licu mjesta. Osim tih pojedinačnih, ustaše su tijekom cijelog perioda postojanja logora provodili i masovna ubojstva zatočenika.

logorasi

LOGORAŠI

Većinu logoraša činili su Srbi, Romi i Židovi čija je „krivica“ bila isključivo etnička, vjerska ili rasna pripadnost. Njihovo odvođenje u logore bilo je ozakonjeno nizom službenih odluka ustaških vlasti kojima se hrvatsko društvo štitilo od onih koji su proglašeni državnim neprijateljima. Od tih odluka treba izdvojiti „Zakonsku odredbu za obranu naroda i države“ (17. travanj 1941.), „Zakonsku odredbu o rasnoj pripadnosti“ i „Zakonsku odredbu o zaštiti arijske krvi i časti Hrvatskog naroda“ (30. travanj 1941.), „Izvanrednu zakonsku odredbu i zapovijed“ poglavnika Ante Pavelića od 26. lipnja 1941. u kojoj stoji da će svatko tko širi glasine o „tobožnjim“ progonima biti stavljen pred prijeki sud, „Zakonsku odredbu o upućivanju nepoćudnih i pogibeljnih osoba na prisilni boravak u sabirne i radne logore“ (25. studeni 1941.), itd.

Pljačkanje imovine logoraša prilikom ulaska u logor

U jasenovački logor dovođeni su i Hrvati, kao i pripadnici ostalih nacija, ali prvenstveno kao politički zatvorenici. Među njima su se brojnošću isticali komunisti i antifašisti, a bilo je i masona, nepoćudnih intelektualaca, svećenika, itd.

Prvi logoraši, koji u Jasenovac dolaze u ljeto 1941., bili su uglavnom muškarci, i to Židovi i Srbi. Vremenom će u logor početi dolaziti i sve više žena. Među njima je bilo komunistkinja i pripadnica partizanskog pokreta, ali se većinom radilo o Srpkinjama i Židovkama. Žene su uglavnom bile smještene u Logor Stara Gradiška, bivšu kaznionicu četrdesetak kilometara udaljenu od Jasenovca. Sa ženama u logor dolaze i djeca.

Nakon odvajanja od majki, koje su ili ubijene ili poslane na prisilni rad u Njemačku, dio djece će spas pronaći udomljavanjem u hrvatske obitelji, ali će znatan dio ostati u logoru, te postati žrtvama pojedinačnih i masovnih likvidacija.

zapovjednici

ZAPOVJEDNICI

Osnivanje Koncentracijskog logora Jasenovac bio je državni projekt ustaškog režima pa tako odgovornost za zločine koji su tamo počinjeni snose svi dužnosnici NDH od najviše do najniže razine. To se u prvom redu odnosi na Antu Pavelića, poglavnika NDH, Eugena Didu Kvaternika, ravnatelja RAVSIGUR-a (Ravnateljstvo za javni red i sigurnost) tj. centralne policijske ustanove NDH, i ujedno zapovjednika UNS-a (Ustaške nadzorne službe), Andriju Artukovića, ministra unutarnjih poslova, Slavka Kvaternika, ministra domobranstva i poglavnikovog zamjenika, te brojne druge visoke političke i vojne dužnosnike.

Maks Luburić

Kada je u pitanju neposredno upravljanje Koncentracijskim logorom i direktna odgovornost za uvjete u kojima su živjeli zatočenici, te masovna ubojstva logoraša, treba izdvojiti nekoliko imena. Vjekoslav Maks Luburić, kao zapovjednik Ureda III UNS-a bio je zapovjednik svih ustaških logora u NDH. Često je boravio u Jasenovcu, nadzirao rad i osobno ubijao zatočenike. Svoju okrutnost pokazivao je i u brojnim slučajevima van jasenovačkog logora, sudjelujući u progonima i ubojstvima Srba, partizana i komunista. Ivica Matković bio je bliski suradnik i osoba od velikog povjerenja Maksa Luburića, te jedno vrijeme zapovjednik logora. Počinio je niz masovnih i pojedinačnih ubojstava, kako u samom logoru tako i u okolnim srpskim selima. Ljubo Miloš bio je zapovjednik radne službe u Logoru III Ciglana, a zatim i zamjenik zapovjednika cijelog logora. Jedno vrijeme bio je i zapovjednik ustaškog logora u Lepoglavi. Osobno je ubijao logoraše, te predvodio akcije „čišćenja“ srpskih sela i sudjelovao u masovnim zločinima nad srpskim stanovništvom. Jedan od najbrutalnijih zapovjednika u logoru Jasenovac bio je svećenik Miroslav Filipović Majstorović. Zbog sudjelovanja u masovnim ubojstvima Srba u okolici Banja Luke izbačen je iz franjevačkog reda nakon čega na prijedlog Maksa Luburića dolazi raditi u Ustašku obranu koja je nadzirala rad svih ustaških logora. Bio je zapovjednik Logora III Ciglana, a zatim i Logora Stara Gradiška. Osobno je sudjelovao u masovnim i pojedinačnim egzekucijama zatočenika. Po brutalnosti se isticao i Ante Vrban, koji je i prije dolaska u Jasenovac sudjelovao u masovnim zločinima nad Srbima u Lici i Židovima u Jadovnom. U jasenovačkom logoru osobno je ubijao zatočenike, a ostao je zapamćen i po masovnim likvidacijama zatočene djece. Jedan od zapovjednika logora bio je i Dinko Šakić.

Ljubo Miloš

Osim što je naređivao i osobno sudjelovao u ubojstvima Šakić je bio jedan od organizatora uništavanja dokaza zločina (iskapanje i spaljivanje leševa) u proljeće 1945. godine. Dominik Hinko Piccili bio je zapovjednik radne službe poznat po okrutnosti prema prisilnim radnicima. Njegov izum bio je improvizirani krematorij („Pićilijeva peć“) u kojem su spaljivani živi i ubijeni zatočenici, a koji je poslužio i za uništavanje dokaza zločina u proljeće 1945. godine.

krajpostojanjalogora

KRAJ POSTOJANJA LOGORA

U proljeće 1945. bilo je očigledno da Treći Reich i njegovi saveznici gube rat. S obzirom na vojne uspjehe Jugoslavenske armije, kao i sve intenzivnije zračne napade savezničke avijacije na ciljeve u okolici Jasenovca, a koji su bili od strateške važnosti za povlačenje njemačke vojske s Balkana, ustaške vlasti donose odluku o napuštanju koncentracijskog logora. Po naređenju Maksa Luburića logor je trebalo u potpunosti uništiti, a preostale zatočenike likvidirati. Posljednje masovno smaknuće odigralo se 21. travnja 1945. kada ustaše ubijaju oko 700 žena iz Stare Gradiške, te desetke muškaraca. Ista sudbina trebala je sutradan zadesiti i sve ostale.

Jasenovac u travnju 1945.

Kako bi spriječili takav scenarij zatočenici predvođeni komunistom Antom Bakotićem odlučili su izvršiti proboj iz logora. Ujutro 22. travnja 600 preostalih logoraša napalo je čuvare, razvalilo izlazna vrata i bijegom nastojalo pronaći put u slobodu. U tome će uspjeti tek njih stotinjak. Nekoliko stotina zatočenika koji se nisu usudili sudjelovati u proboju ustaše su sljedećih dana poubijali. Ustaške postrojbe napuštaju Staru Gradišku 24. travnja, a Jasenovac 1. svibnja 1945., ostavivši iza sebe ruševine u logoru i okolici. Isti dan u napušten kompleks logorskog sustava bez borbe ulaze jedinice Jugoslavenske armije.

Pratite nas

Povežite se s nama na društvenim mrežama