Tko su bili zatočenici?
Odluka o osnivanju logora na Golom otoku donesena je početkom 1949., a prvi zatočenici počinju dolaziti već u srpnju iste godine. Otoci su kroz povijest često korišteni kao mjesta izolacije pojedinaca i skupina koje se iz različitih razloga smatralo političkom i društvenom prijetnjom. I sam Goli je za vrijeme Prvog svjetskog rata služio kao logor u kojem je vojska Austro-Ugarske Monarhije držala svoje ratne zarobljenike. Nakon završetka rata otok je napušten i takav će ostati sve do 1949. godine. Pust, izoliran i udaljen od istočnih granica s kojih se očekivao napad na zemlju Goli otok su jugoslavenske vlasti izabrale kao idealno mjesto za internaciju prosovjetski orijentiranih građana.
Alfred Pal, zatočenik logora na Golom otoku
Iako su svi zatočenici logora na Golom otoku tretirani kao pristaše Rezolucije Informbiroa (IB) i zato nazivani „ibeovcima“ činjenice govore da se nije radilo o politički i ideološki homogenoj grupaciji. S jedne strane nema spora da je među njima bilo onih koji su kritike SSSR-a na račun Jugoslavije smatrali opravdanima, koji su Staljinu vjerovali više nego Titu, i koji su u određenim okolnostima bili spremni podržati državni udar i smjenu vlasti u zemlji. Međutim, činjenica je i da će na Goli otok biti zatočen niz pojedinaca koji s podrškom Sovjetskom Savezu, a pogotovo s antidržavnim aktivnostima, nisu imali nikakve veze. Cijela situacija iskorištena je za obračun sa svim neistomišljenicima i kritičarima režima. Motivi za prokazivanje, a zatim i internaciju ponekad su bili vrlo prizemni i svodili su se na osobna neprijateljstva, sukobe i ostale oblike narušenih međuljudskih odnosa.
Broj i struktura zatočenika
Nije poznat točan broj zatočenih „ibeovaca“ na Golom otoku. Najnovija istraživanja ukazuju da se radi o otprilike 13 tisuća osoba. Među njima je bilo ljudi različite životne dobi, visokopozicioniranih političara, profesionalnih vojnika i milicajaca, profesora i studenata, seljaka, nekvalificiranih radnika i direktora. Iako su zatočenici dolazili iz svih jugoslavenskih republika, gledajući nacionalni sastav najviše je bilo Srba (44%), Crnogoraca (21%) i Hrvata (16%). Broj zatočenih Crnogoraca, iznadprosječan u odnosu na pripadnike ostalih jugoslavenskih nacija, tumačio se njihovom stoljetnom povezanošću s Rusima, ali i nezadovoljavajućim poslijeratnim tretmanom Crne Gore i crnogorskih kadrova u jugoslavenskoj federaciji.
Dosje Milovana Zeca, zatočenika na Golom otoku
Većinu zatočenika činili su muškarci, ali je kroz logorski sustav prošlo i gotovo 900 žena. Od posljedica torture, iscrpljenosti i bolesti na Golom otoku je život izgubilo 287 osoba.
Dolazak na Goli otok
Za otkrivanje potencijalnih opozicionara, konkretno prosovjetski orijentiranih građana, bila je zadužena jugoslavenska tajna policija Udba (Uprava državne bezbednosti). Nakon hapšenja i vrlo brutalnog istražnog procesa, koje neki osumnjičenici neće preživjeti, uslijedilo je izricanje kazne. Najviše kazni izrečeno je administrativnim, tj. upravnim putem, a najčešća kazna bio je tzv. društveno korisni rad. Manji dio osumnjičenika osuđen je na sudskim, ali politički montiranim, procesima bez mogućnosti adekvatne obrane, i na kojima se presuda uglavnom znala unaprijed. Djelatnim vojnim osobama suđeno je na vojnim sudovima. U kratkom razdoblju nakon izricanja presude kažnjenici su upućivani na izdržavanje kazne. Za većinu onih osuđenih na društveno korisni rad krajnja destinacija bio je Goli otok.
Brod Punat kojim su zatočenici prevoženi na Goli otok
Osuđenici su vlakovima dopremani u luku Bakar, a odatle brodom na Goli otok. Cijeli proces se odvijao u tajnosti, kao što je i postojanje samog logora bila tajna za ostatak jugoslavenske javnosti. Organizacija logorskog sustava na Golom otoku prolazila je vremenom određene transformacije, pa ustvari možemo govoriti o četiri logora: Stara žica (1949.-1950.), Velika žica (1950.-1954.), Radilište 5 za žene (1951.-1952.) i Petrova rupa (1950-1954.). Osim toga, dva logora su osnovana i na obližnjem otoku Sveti Grgur, jedan za žene a jedan za oficire JNA.
Boravak na Golom otoku
Glavna funkcija logora na Golom otoku bila je politički preodgoj kažnjenika. Taj cilj nastojao se postići ponižavanjem zatočenika, različitim oblicima psihičkog i fizičkog maltretiranja, te posebice teškim prisilnim radom u otočkom kamenolomu i rudniku . Osim toga, sami logoraši su primoravani da jedni druge „istražuju“, prokazuju upravi logora, ali i da sudjeluju u međusobnom fizičkom zlostavljanju. S obzirom na to da su zatočene iz istih razloga, uvjeti života i rada žena na Golom otoku i Svetom Grguru bili su slični onima muškaraca. Vremenom su na Golom otoku izgrađeni manji industrijski pogoni u kojima su logoraši izrađivali namještaj, podne i zidne pločice, te vršili manje popravke brodova. Svom zaradom raspolagala je uprava logora, odnosno Udba. Ove aktivnosti, posebno u vezi s obradom kamena, poslužile su kao izgovor da se logor službeno nazove Radilište Mermer.
Postrojavanje zatočenika na Golom otoku
„Petrova rupa“
Najtežim uvjetima života i rada svjedočili su zatočenici u Radilištu 101 (R-101) poznatijem pod nazivom Petrova rupa. Tamo su bili smješteni „ibeovci“ koji su smatrani posebnom prijetnjom jer su do sukoba sa SSSR-om obnašali visoke vojne i političke funkcije u Jugoslaviji. Taj logor unutar logora nalazio se u napuštenoj rudarskoj jami dubokoj desetak metara na čijem je dnu izgrađena drvena baraka za logoraše. Petrova rupa je od ostatka logora na Golom otoku bila ograđena bodljikavom žicom i zidom. Boravak se svodio na besmislene poslove poput prenošenja i usitnjavanja kamenja, različite oblike ponižavanja i izloženost teškim oblicima fizičkog nasilja. Posebnim metodama „preodgoja“ ugledne jugoslavenske komuniste trebalo je natjerati da priznaju grešku po pitanju odnosa prema SSSR-u i Staljinu nakon čega bi njihova priznanja bila objavljivana u medijima. Za razliku od onih koji bi se odlučili na pokajanje bilo je i onih kod kojih je danonoćna tortura rezultirala samoubojstvom.
„Petrova rupa“
Ženski logor(i)
Žene su na Golom otoku završavale u manjem broju kao komunistkinje, bivše partizanke, društveno – političke radnice koje su prihvatile Rezoluciju IB-a, a u puno većem broju kao supruge, majke, sestre ili druge srodnice osuđenih „ibeovaca“. Ženski logori nalazili su se na Golom otoku i susjednom otoku Sveti Grgur. Njihov dolazak i boravak u logoru bio je vrlo sličan onom muških zatočenika. Na samom dolasku dočekao ih je tzv. špalir, odnosno dvije kolone „starih“ zatočenica između kojih su morale proći dobivajući batine sa svih strana. Ostatak izdržavanja kazne prolazio je u psihičkoj torturi, fizičkom kažnjavanju, te teškim oblicima prisilnog rada. Cijelo vrijeme boravka ženama je bio zabranjen kontakt s vanjskim svijetom, uključujući i s članovima obitelji.
Eva Nahir Panić zatočena je na Golom otoku zato što se nije htjela odreći supruga Radeta Panića, nepravedno optuženog za špijuniranje u korist SSSR-a
Pratite nas
Povežite se s nama na društvenim mrežama