GOLI OTOK – NAJBOLJE ČUVANA JUGOSLAVENSKA TAJNA

golootocani

Golootočani nakon Golog otoka

Izdržavanja kazne na Golom otoku razlikovalo se vremenski od kažnjenika do kažnjenika ali je prosječna dužina boravka iznosila dvije godine. Kada je uprava logora procijenila da je „preodgoj“ urodio plodom slijedilo je puštanje na slobodu. Prije odlaska kažnjenici su morali potpisati dokument kojim su se obvezivali na šutnju o svemu što se događalo na Golom otoku. To se odnosilo na bilo kakve javne komentare, ali i razgovor s članovima obitelji. Osim toga, kažnjenici su morali pristati da će i na slobodi surađivati s Udbom na otkrivanju svakog oblika neprijateljske djelatnosti, kao i u praćenju aktivnosti bivših golootočkih zatočenika.

Udba prati bivše zatočenike.

Iako su odslužili kaznu bivši zatočenici dolaskom na slobodu nisu mogli nastaviti s normalnim životom. I dalje ih se smatralo izdajnicima zbog čega su uslijedili novi oblici bojkotiranja, ponižavanja i stigmatizacije. Teško su dobivali zaposlenja, dugogodišnja prijateljstva su prekidana, a poznanici su ih počeli izbjegavati. Svaka „osjetljiva“ politička situacija, bilo da se radilo o posjetu nekog  stranog državnika ili vanjskopolitičkoj krizi (npr. sovjetske intervencije u Mađarskoj 1956. i Čehoslovačkoj 1968., studentske demonstracije u Jugoslaviji 1968. itd.), rezultirala je provjerama, pa čak i preventivnim kratkoročnim zatvaranjima „ibeovaca“. Uz sve novonastale probleme brojni logoraši s Golog otoka vratili su se vidno narušenog fizičkog i psihičkog zdravlja, a okolnosti u kojima su nastavili život na slobodi samo su pogoršavale njihovo zdravstveno stanje.

goliotoknakongologotoka

Goli otok nakon Golog otoka

Smrću Staljina 1953., postupnim popravljanjem odnosa između Jugoslavije i SSSR-a, odnosno prestankom prijetnje po jugoslavenski suverenitet i teritorijalni integritet počinje se mijenjati i odnos prema „ibeovcima“ i logoru na Golom otoku. Kao mjesto internacije političkih zatvorenika logor je djelovao do 1956. nakon čega je pretvoren u zatvorsku instituciju za delinkvente i kriminalce pod nazivom „Kazneno-popravni dom Rab – Goli otok“. Pod tim imenom i s tom namjenom zatvor na Golom otoku je postojao do 1988. godine. Nakon zatvaranja otok je napušten i devastiran, te se u takvom stanju nalazi i danas.

Dragoslav Mihailović, Kad su cvetale tikve

Za većinu građana Jugoslavije postojanje logora na Golom otoku bila je nepoznanica. O toj temi se nije učilo u školama, nisu se snimali dokumentarni i igrani filmovi, radile novinarske reportaže ili pisale knjige. Ako je i bilo pokušaja oni su završavali cenzurom i zabranama. Jedan od malobrojnih primjera je roman srpskog pisca Dragoslava Mihailovića „Kad su cvetale tikve“ objavljen 1968., po kojem je napravljena i kazališna predstava. Nakon svega nekoliko izvedbi predstava je zabranjena, a knjiga uklonjena iz knjižara i knjižnica. Situacija se počinje mijenjati 1980-ih nakon smrti Josipa Broza Tita, a pod utjecajem sve dublje društveno – političke krize koja će predstavljati uvod u raspad države. U posljednjem desetljeću postojanja jugoslavenske države počinju se preispitivati brojne kontroverzne teme iz prošlosti, pa tako i ona o represiji nad Staljinovim pristašama, tj. „ibeovcima“. U tom periodu nastaje niz književnih („Noć do jutra“ Branka Hofmana, „Tren“ Antonija Isakovića, „Pismo/glava“ Slobodana Selenića itd.) i filmskih uradaka („Otac na službenom putu“, „Balkanski špijun“ itd.) koji se na različite načine dotiču postojanja i karaktera logora na Golom otoku. Prve ispovijesti samih logoraša s Golog otoka u javnosti se pojavljuju tek nakon raspada Jugoslavije i sloma komunističkog režima.

Dragoslav Mihailović u svom romanu „Kad su cvetale tikve“ među prvima je javno problematizirao temu Golog otoka, na kojem je i sam bio zatočen duže od godine dana. Po romanu je izvođena i kazališna predstava.

Pratite nas

Povežite se s nama na društvenim mrežama