4. MASOVNA UBOJSTVA

MASOVNA UBOJSTVA

Odmah nakon predaje na Blajburškom se polju formiraju kolone (četveroredi) zarobljenih vojnika i civila, te uz pratnju jedinica JA provode prema Jugoslaviji. U svakom većem mjestu na teritoriju Slovenije osnivaju se zarobljenički logori. Neki su bili tranzitnog karaktera, tj. služili su samo kao mjesta gdje bi se kolona zaustavila prije nastavka daljnjeg puta, dok su drugi postali sabirni logori iz kojih su mnogi zarobljenici odvođeni u smrt. Neki od onih koji su preživjeli prve tjedne nakon predaje, a prije puštanja na slobodu, dio vremena provest će i u radnim logorima. U logorima se vršila i selekcija zarobljenika, na civile i vojnike, na ustaše i domobrane, muškarce i žene s djecom.

Odmah pri prelasku s austrijskog na jugoslavenski teritorij počinje pljačka imovine zarobljenika, ali i teror, uključujući i pojedinačna ubojstva. Prva organizirana i masovna ubojstva provode se u okolici Maribora (Tezno), a glavna meta su ustaše i četnici. Slično je bilo i u okolici Celja gdje se najveće masovne grobnice nalaze po jamama, kamenolomima i rudnicima kod Hude jame. Jedno od najvećih stratišta na području Slovenije nalazi se u šumama i jamama u okolici Kočevja, kod lokaliteta Kočevski rog. Egzekucije se nastavljaju i nakon prelaska iz Slovenije u Hrvatsku, a masovne grobnice se nalaze na Maceljskoj gori, u jami Jazovka na Žumberku, ali i okolici većih gradova poput Zagreba, Križevaca, Karlovca, Siska, Čapljine, itd.

Masovna ubojstva zarobljenika uglavnom su se odvijala u prvim tjednima nakon izručenja, i to na području Slovenije i sjeverne Hrvatske. Samo je u Sloveniji otkriveno preko 600 masovnih grobnica, a najveća je ona u Teznom gdje je prema procjenama likvidirano oko 15 tisuća ljudi. Ubijani su uglavnom vojnici (među njima najviše ustaše i četnici), ali je stradao i velik broj civila, uključujući i žene i djecu. Točan broj ubijenih nemoguće je otkriti, kao što se ne zna niti točan broj ljudi koji su se u izbjegličkim kolonama povlačili prema Austriji. Broj izbjeglica procjenjuje se na između 150 i 200 tisuća, a ukupan broj ubijenih na blizu 100 tisuća. Velika većina ubijenih (oko 80-90 tisuća ljudi) bili su hrvatske nacionalnosti, a ostali slovenske (oko 10 tisuća), te srpske i crnogorske (nekoliko tisuća četnika).

Osim vojnika i civila koji su se predali kod Bleiburga postavilo se i pitanje sudbine svih onih koji su prije 14. svibnja uspjeli doći do Austrije. Oni su bili smješteni u zarobljeničke logore pod britanskom upravom, a najveći je bio kraj sela Viktring u okolici Klagenfurta, u kome se nalazilo oko 30 tisuća ljudi. Unatoč obećanjima da će biti upućeni u logore za raseljene osobe u Italiji, Britanci su nekoliko dana nakon predaje kod Bleiburga odlučili većinu tih zarobljenika također vratiti u Jugoslaviju. U jednoj od skupina koja se nalazila u logoru pokraj grada Spittala nalazilo se i stotinjak članova Vlade NDH, među kojima i Nikola Mandić, Mile Budak, Mirko Puk, Julije Makanec, Pavao Canki i ostali ministri. Oni će vlakom biti prebačeni u Jugoslaviju, gdje će na sudovima biti osuđeni na smrtne kazne.